|
Chapter two.
srijeda, 09.09.2009.
Učionica u kojoj se održavala nastava Napitaka bila je povelika i prostrana prostorija, puna mirisnih para koje su se poput obojanih dimova neke miomirisne cigarete dizale u zrak i stvarale gotovo prozirne spirale.
Prozori su bili izrazito veliki – prostirali su se od samog dna zida do početka stropa, no i toga jutra bili u potpunosti prekriveni dugim, šarenim zavjesama raznih boja koje je Slughorn svake godine nosio sa sobom iz svoje kuće.
Emmeline je pomislila kakva je to šteta; ništa je u ovom trenutku ne bi razveselilo više od svijetlosti koja dopire izvana.
Pogledala je oko sebe. Razred je tradicionalno bio podijeljen na dva dijela : Slytherini su sjedili na lijevoj strani od profesora, a Gryffindori na desnoj.
Ona i Lily sjele su u zadnji red, kao i svake godine. Ispred svake bio je stari kositreni kotlić i stručak lavande, koju je Slughorn kao dar dobrodošlice stavljao na stolove.
" Stari se opet ulizuje, a?"
Zrak koji je okruživao Emmeline uzburkao se u naletu trojice mladića. Blackov miris obavio je Emmeline; ona je na trenutak zatvorila oči i duboko udahnula, no već drugi se podsjetila da je njihova igra podbadanje, a ne onjušivanje. Ipak, aroma čokolade i još neke tvari kojoj nije mogla odgonetnuti identitet, još joj je neko vrijeme ostala u mislima.
" Da." odgovorila sam mu kratko i pomaknula knjige koje sam ranije izvukla iz torbe s njegovog stola.
" Hvala." uljudno je promrmljao i zavalio se u stolicu do nje. James je sjeo pored Lily, a Remus pored njega. Tako je njih petero sačinjavalo posljednji red na Slughornovom satu – ako se izuzme Emmeline, i najtalentiraniji red.
Istina je bila da je i Black bio daleko od talenta za Napitke, no on je nadobudno sjedio pokraj Severusa Snapea od prvog dana prve godine i živio na njegovoj slavi.I toga mu se jutra široko nacerio, a njegov privlačan, širok osmijeh bio je sve samo ne ljubazna objava prijateljstva.
"Odjebi." promrmljao je Snape i pognuo glavu iza korica knjige koju je čitao, dopustivši da mu crna kosa u masnim pramenovima prekrije lice.
" Severuse, Severuse..." prozborio je Sirius kroz cvrkutajući smiješak i okrenuo se prema Emmeline i dalje zadržavajući svoj razoružavajući smiješak na usnama. Primakao joj se bliže i prošaputao :
"Gledaj sada ovo."
Emmeline je poželjela okrenuti glavu i pokušati se uključiti u dijalog Lily i Pottera, ali nije uspjela. Znatiželja ju je ipak vukla u Snapeovom smjeru.
Sirius je pričekao dok Emmeline nije zauzela svoju slušateljsku pozu i započeo:
" Snape, znaš da ćeš mi i ove godine pomagati."
Severusova glava nije se pomaknula iza korica knjige.
" Inače...ovaj, mogli bismo reći da imam dovoljno inkriminirajućeg materijala da Lily prestane razgovarati s tobom na nekih desetak godina."
Prijeteća nota u Blackovom glasu nagnala je Snapea da neprimjetno podigne pogled iznad rubova knjige. Emmeline je oduševila činjenica da mu ni jedan jedini pramen kose nije zaplesao pod otporom zraka.
" Minimalno." završio je Black i zadovoljno se naslonio, prekriživši ruke iznad glave.
Napokon, Snape je odložio debelu knjižurinu grimiznih stranica na stol i pogledao Siriusa.
" U redu." , promrmljao je, usput ga ošinuvši izrazito prijetećim pogledom.
Sat vremena kasnije, Sirius Black imao je najbolji napitak Vrišeće ljubavi u prostoriji.
*****
" Odvratan si." prosiktala je Emmeline gledajući u Blacka.
Velika dvorana bila je puna učenika koji su sada večerali, nalikujući više na proždrljive lešinare nego gladne tinejđere.
Prostorija je bila obasjana ugodno opuštajućim zlatno-crvenim svijetlom, omiljenim Gryffindorima.
Emmeline je nabadala posljednje komade bućine pite na vilicu. Ošinula je Lily prijekornim pogledom kada je shvatila da ispija njen bućin sok.
Lily ju je postiđeno pogledala i kimnula u Blackovom smjeru.
" On je uzeo moj." promucala je i vratila se svojem sojinom odresku.
" Quid pro quo." odvratio je Sirius i halapljivo u usta ugurao novi komad pite. Emmelineine bućine pite.
Gotovo je mogla osjetiti kako joj vruća para izlazi na uši.
" Gledaj, ja ne volim Snapea." započela je i ugurala u usta još jedan komad. Lily se posprdno zacerekala.
" Mislim da nam je svima to jasno."
James Potter, koji je sjedio nasuprot nje i pokraj Blacka, nasmijao se kao da je izvalila nešto strašno smiješno.
" Umukni." Emmeline je prosiktala. Potter se ukočio. Vidjela je da pokušava smisliti nešto uvredljivo, no kada ni nakon nekoliko sekundi niti jedna riječ nije izašla iz njegovih usta, neprirodno se zazelenio i vratio jelu.
" Ali doista mislim da mu to ne bi smio raditi." Emmeline je pogledala Blacka. Crna mu se kosa sjajila poput svile; bio je to još samo jedan lijepi dodatak njegovoj zgodnoj pojavi – bila je iznenađujuće čista za jednog sedamnaestogodišnjaka.
Pogledi su im se sreli.
Emmeline je brzo skrenula pogled, preplašena navalom topline koju je osjetila u njegovim smeđim očima. Samo, nije znala za koga je ta toplina bila. Snapea, zbog kojega se možda kaje, ili...
" Roux, mislio sam da znaš da se rečenicu ne smije počinjati sa ali."
Osjećaj koji ju je preplavio prošle sekunde nenadano je i naglo splasnuo.
Ah, pomislila je, zbog toga se mi svađamo. Tako je. Jebeni pozer.
" A, samo za tebe, Roux, napisao sam i jednu malu baladu o Severusiću."
Sada je i Lily podigla pogled sa tanjura. Spustila je čašu sa Emmelineinim bućinim sokom na masivni drveni stol i prijekorno pogledala Blackov cerek.
James se također zasmijuljio, pokušavajući držati usta zatvorenima kako cijeli Gryffindorski stol ne bi vidio prožvakani sadržaj njegove večere.
" I ti si u tome?" upitala je u jednome dahu gledajući ga, na što je on prestao. Nije znao da li da prizna: bilo mu je neopisivo zabavno, ali nije želio izgubiti i ono malo simpatije koju je Lily osjećala prema njemu.
Lagano je slegnuo ramenima i pognuo glavu prema tanjuru.
Black se nakašljao i izvukao zgužvani djelić pergamenta iz hlača, sve sa cerekom na usnama.
" Dakle, pjesma se zove Dlakavi panj, a nastala je u trenucima blaženog nadahnuća koje je posjetilo mene, Siriusa Blacka, i mog poštovanog kolegu, Jamesa Pottera."
Lily je podigla prst prema grlu i odglumila povraćanje, a Emmeline se mogla zakleti da je začula da Potter ispušta prigušeni jauk.
Sirius se još jednom nakašljao, i započeo :
"Dlakavi panj, oh, dlakavi panj.
Dlakavi, dlakavi, dlakavi panj.
Oh, kako li si dlakav!
Severuse, zašto li si takav?
Tvoja nas glava podsjeća na panj,
A tvoja kosa na korijenje.
Nisi ti kriv; ne bijaše to tvoje htijenje.
Ipak, i u trenucima tuge,
ne boj se!
Otklonit će Emmeline tvoje fuge."
Još se jednom nakašljao i nasmijao, zamatajući pergament u prvobitno stanje. Jamesova je klupa poskakivala od njegovog cereka, a cijela ga je Velika dvorana užasnuto gledala.
I dok je Emmeline u pozadini čula Lilyno uporno zapomaganje i prosvjedovanje o neupitnom debilizmu takozvane balade, Emmelineina se vilica, povlačeći njenu ruku za sobom, podigla sa tanjura i u Blackovom smjeru ispucala posljednji dio bućine pite.
Sirius je zadržao dah dok mu se na pelerini jasno ocrtavao trag narančaste kreme za kolače.
Emmeline nije znala što ju je spopalo, ali je znala da je i nju već u sljedećem trenutku nešto pogodilo. I prije nego li se snašla, zgrabila je pileći batak iz zdjele ispred sebe i bacila je na Siriusa, na što je on dohvatio tanjur sa tortom.
Tučnjava hranom uskoro je zahvatila cijeli stol. Lily je glasno psovala i izlijevala bućin sok u Jamesovu pelerinu, a on je njoj po kosi trljao pire krumpir.
Emmeline se oduševljeno nasmiješila. Ustala je i popela se na klupu, pokušavajući zadržati ravnotežu poljuljanu opasnim podrhtavanjem masivne konstrukcije.
Blackov se pogled prestravio kada je shvatio što ona sprema. Oduševljeno se nasmijala i namjestila u položaj koji joj je osiguravao najjači odskok.
Preskočila je stol i doskočila na Siriusa. Posljednja stvar koju je vidjela prije nego su ona i Sirius udarili u pod bio je bijesni marš profesorice McGonaggal koji se približavao upravo njima.
| 15:38 |
Komentari (16) |
On/Off |
Print |
# |
Chapter one.
nedjelja, 30.08.2009.
Toga dana, Emmeline Roux stajala je sama na peronu devet i tri četvrt čekajući slap plamene kose svoje najbolje prijateljice da se pojavi iza ugla.
Lagano je cupkala nogom u mjestu i svaki čas pogledavala na veliki zidni sat, zabrinuto grizući usnu.
Još samo pet minuta, proletjelo joj je mislima.
Svojom malom, bijelom šakom uhvatila je pramen duge, valovite kose i nakovrčala ga prstima, no spirala se iste sekunde raspala. Njena kosa ostala je visjeti u lepršavim smeđim čupercima koji su joj sezali do polovice leđa.
Još tri minute.
Smog iz vlaka koji je upravo krenuo iza nje uhvatio ju je u zasjedu. Našla se u oblaku tamnog dima iz kojeg je žurno iskoračila i tiho opsovala. Toga je dana King's Crossom vladala nezapamćena gužva. Ljudi su se sudarali, psovali, gurali se i laktarili i tako u nedogled. Taj začarani krug mučio ju je već više od dvadesetak minuta koje je provela ovdje. Znala je da će Lily, kao i uvijek, zakasniti, ali nije mogla dočekati da vidi svoju prijateljicu.
Emmeline je tiho frknula kada je iza nekog stupa ugledala poznato konjsko lice Petunije Evans. Vukla se poput visokog i stravično mršavog puža, namrgođenog i nesretnog izraza lica.
Emmeline se u sebi tiho nacerila.
Iako je znala da Lily voli svoju sestru, njoj nikada nije bila draga. Uvijek namrštena i uplašena, i toga je dana hodala poput aveti, a iz očiju joj više nisu lile suze poput prethodnih godina, već čista ljutnja.
Odjenula je sivo od glave do pete, kao da je i sama htjela što više utonuti u masu.
Lily je hodala iza Petunije, a osmijeh joj se rastegnuo od uha do uha. Bila je nešto niža od starije joj sestre, no doimala se sto puta viša. Držanje joj je kao i uvijek bilo kao u balerine, a gracioznost kojom je odisala natjerala je nekolicinu muškaraca da se okrenu za njom. Plamenocrvena joj je kosa bila iste duljine kao i Emmelineina, a nos posipan pjegicama. Kada ju je ugledala, potrčala je svom svojom brzinom i zagrlila Emmeline kao da je plišani medvjedić.
Poljubivši je u obraz, šapnula je:
" Hvala bogu. Mislila sam da će me udaviti."
****
Hogwarts Express bio je dupkom pun, zbog čega je Emmeline osjetila istovremeno olakšanje i ekstazu kada je ugledala prazni odjeljak.
Smjestila se odmah do prozora, a preko puta nje sjela je Lily i skinula svoj ljubičati kaput. Još je jednom pogledala prijateljicu i nasmiješila se.
" Jesi li vidjela Severusa danas?" upitala je glasno, iako je znala da ga Emmeline ne voli.
" Ne." slagala je. Istina je bila da ga je vidjela, makar samo na pet sekundi. Vukao se Slytherinskim hodnikom vlaka svojom uobičajenom teatralnošću, a za sobom je ostavljao već poznati miris kokošje juhe.
" Stvarno?" Lily se nacerila i namignula Emmeline, na što se ova namrštila. Pogledala je kroz prozor i vidjevši brežuljkasti engleski krajolik, shvatila da do Hogwartsa ima još barem tri sata vožnje.
" Ne." priznala je, znajući da će ga Lily poči tražiti. Ovako će joj barem uštedjeti vrijeme.
Opet se vragolasto nacerila, kako samo ona zna, i uvukla se dublje u sjedalo. Emmeline je bolje pogledala lice svoje prijateljice.
Male, pune usne. Bistre smaragnozelene oči srnećeg oblika. Blijeda koža ukrašena nevinim rumenilom na obrazima.
U tome trenutku vrata odjeljka naglo su se otvorila. Nasilno prenuta iz razmišljanja, Emmeline je poskočila u sjedalu. Na vratima su stajala tri mladića. Najviši među njima ugurao se između ostale dvojice i samozadovoljno smijao. Bilo je očito da im je predvodnik. Crna mu je kosa razbarušeno prkosila češlju, a plave su mu oči vragolasto sjale.
" Oh, Potteru, ti si." promrmljala je Emmeline zijevajući. "Čovjek bi pomislio da ćeš nakon tolikog ponavljanja istog upada smisliti neki novi."
Grleno se nasmijao i ušao u odjeljak, propuštajući Lupina i Blacka za sobom.
" A ipak se svakoga puta prepadneš, Roux."
Stropoštao se na sjedalo pored Lily i zavodnički je pogledao. James Potter oduvijek je patio za njom, od prvoga dana kada ju je ugledao za Gryffindorskim stolom. Svog tog vremena, ona se njemu rugala. Bio je arogantan, umišljen i pomalo priglup, barem kada se našao u njenoj blizini.
Sirius Black smjestio se odmah pokraj Emmeline, a iza njega sjeo je Remus. Od svih njih, on je jedini bio osoba s kojom bi se Emmeline poželjela družiti.
Sirius Black glasno se nakašljao. Emmeline je znala što pokušava. Bio je isti kao i Potter, bahat i umišljen, cereći tinejđer.
" Zdravo, Roux." promrmljao je svojim dubokim, hrapavim glasom.
" Siriuse." Emmeline odgovori jasnim glasom bez intonacije i okrene se prema prozoru.
Ipak, njegovo joj je lice još ostalo u mislima. Bio je najzgodniji od trojice, prekrasnih tamnih očiju i pomalo đavoljeg smiješka. Tamna mu je kosa bila podulja i padala je nestašno sve do vrha brade, a koža mu je bila svijetla, no ipak malo rumena u obrazima.
" Zdravo, Remuse." Emmeline je otrgnula pogled od krajolika i opet se okrenula prema onoj dvojici, usput opazivši razbrbljanog Pottera i Lily koja je izgledala kao da se dosađuje.
Remus Lupin odzdravio joj je kimanjem glave.
" Roux, što ima?" opet se oglasio Black, na što je Emmeline preokrenula očima. Bilo je pitanje trenutka kada će je opet pozvati van; isto tako, znala je da to nije zato što mu se ona sviđa, već zato što su on i James zaključili kako bi bilo jebački da dva najbolja prijatelja izlaze sa dvama najboljim prijateljicama. Takvo im je ponašanje već prešlo u naviku; ponavljalo se od vremena kada je razina testosterona naglo porasla u njihovim, tada još kržljavim, tijelima.
" Sada? Dvije umišljene mutirane krumpirove zlatice i jedan vukodlak koji se jedini među njima može istinski nazvati muškarcem."
Remus se zacerekao, Black je pozelenio. Čak se i Potter okrenuo od Lily. Gotovo u istom trenutku, Black i Potter ustali su sa svojih sjedala i stali jedan pored drugoga, kao da čine obrambeni zid za sebe.
Sirius se zacerekao.
" Vidjet ćemo se mi još, Emmeline."
" Na žalost, uvjerena sam u to."
Jedan po jedan, kimnuli su glavama u njihovom smjeru i nestali iz odjeljka.
****
Sljedeće je jutro svanulo ranije nego je Emmeline očekivala. Zrake sunca opekle su joj očne kapke poput užarenog plamenviskija. Još zatvorenih očiju, navukla je baldahin preko cijelog kreveta, no neka ga je ruka tek nekoliko trenutaka kasnije opet skupila.
Emmeline je vidjela crvena odbljeske Lilyne kose u još donekle zamračenj sobi i njenu preširuku sivu majicu koju je već godinama nazivala spavaćicom.
"Diži se." autoritativno je progovorila i zauzela stav kojeg se ne bi posramio ni general kakve vojske.
" Ne bih, hvala."
Emmeline je dohvatila poveliki jastuk kojega je preko noći izgurala u dno kreveta i prebacila ga preko glave.
" Zakasnit ćemo. Na Napitke. Želiš li ti izazivati Slughorna?"
" Pa da me poklopi onom trbušinom? Ne bih, hvala."
"Onda se diži."
Osjetila je kako joj tijelo obavija hladnoća zraka u spavaonici kada je Lily maknula njen pokrivač. Uslijedio je i jastuk, kojeg je bacila na svoj krevet, udaljen tek nekoliko centimetara od Emmelineinoga.
Shvativši da joj ništa drugo ne preostaje, Emmeline je polako ispuzala iz mekih plahti i obukla se, da bi se tek nekoliko minuta kasnije, bok uz bok s Lily, našla ispred učionice Napitaka.
Kako smo ga imali sa Slytherinima, atmosfera u zraku bila je napeta, a sam hodnik podijeljen na dva dijela – zeleno-srebrni i zlatno-crveni.
" Gotovo ih mogu čuti kako sikću jezicima." rekla je Lily i povukla Emmeline za sobom u učionicu kada je Slughorn otvorio vrata.
Nadam se da vam se sviđa :)
| 10:53 |
Komentari (11) |
On/Off |
Print |
# |
|
